Matthew 13

1I onaj dan izišavši Isus iz kuće sjeđaše kod mora. 2I sabraše se oko njega ljudi mnogi, tako da mora ući u lađu i sjesti; a narod sav stajaše po brijegu.

3I on im kaziva mnogo u pričama govoreći: gle, iziđe sijač da sije. 4I kad sijaše, jedna zrna padoše kraj puta, i dođoše ptice i pozobaše ih; 5A druga padoše na kamenita mjesta, gdje ne bijaše mnogo zemlje, i odmah iznikoše; jer ne bijaše u dubinu zemlje. 6I kad obasja sunce, povenuše, i budući da nemahu žila, posahnuše.

7A druga padoše u trnje, i naraste trnje, i podavi ih. 8A druga padoše na zemlju dobru, i donošahu rod, jedno po sto, a jedno po šeset, a jedno po trideset. 9Ko ima uši da čuje neka čuje.

10I pristupivši učenici rekoše mu: zašto im govoriš u pričama? 11A on odgovarajući reče im: vama je dano da znate tajne carstva nebeskoga, a njima nije dano. 12Jer ko ima, daće mu se, i preteći će mu; a koji nema, uzeće mu se i ono što ima.

13Zato im govorim u pričama, jer gledajući ne vide, i čujući ne čuju niti razumiju. 14I zbiva se na njima proroštvo Isaijno, koje govori: ušima ćete čuti, i nećete razumjeti; i očima ćete gledati, i nećete vidjeti.

15Jer je odrvenilo srce ovijeh ljudi, i ušima teško čuju, i oči su svoje zatvorili da kako ne vide očima, i ušima ne čuju, i srcem ne razumiju, i ne obrate se da ih iscijelim.

16A blago vašijem očima što vide, i ušima vašijem što čuju. 17Jer vam kažem zaista da su mnogi proroci i pravednici željeli vidjeti što vi vidite, i ne vidješe; i čuti što vi čujete, i ne čuše.

18Vi pak čujte priču o sijaču: 19Svakome koji sluša riječ o carstvu i ne razumije, dolazi nečastivi i krade posijano u srcu njegovom: to je oko puta posijano.

20A na kamenu posijano to je koji sluša riječ i odmah s radosti primi je, 21Ali nema korijena u sebi, nego je nepostojan, pa kad bude do nevolje ili ga potjeraju riječi radi, odmah udari natrag.

22A posijano u trnju to je koji sluša riječ, no briga ovoga svijeta i prijevara bogatstva zaguše riječ, i bez roda ostane. 23A posijano na dobroj zemlji to je koji sluša riječ i razumije, koji dakle i rod rađa, i donosi jedan po sto, a jedan po šeset, a jedan po trideset.

24Drugu priču kaza im govoreći: carstvo je nebesko kao čovjek koji posija dobro sjeme u polju svojemu, 25A kad ljudi pospaše, dođe njegov neprijatelj i posija kukolj po pšenici, pa otide. 26A kad niče usjev i rod donese, onda se pokaza kukolj.

27Tada dođoše sluge domaćinove i rekoše mu: gospodaru! nijesi li ti dobro sjeme sijao na svojoj njivi? Otkuda dakle kukolj? 28A on reče im: neprijatelj čovjek to učini. A sluge rekoše mu: hoćeš li dakle da idemo da ga počupamo?

29A on reče: ne; da ne bi čupajući kukolj počupali zajedno s njime pšenicu. 30Ostavite neka raste oboje zajedno do žetve; i u vrijeme žetve reći ću žeteocima: saberite najprije kukolj, i svežite ga u snoplje da ga sažežem; a pšenicu svezite u žitnicu moju.

31Drugu priču kaza im govoreći: carstvo je nebesko kao zrno gorušično koje uzme čovjek i posije na njivi svojoj, 32Koje je istina najmanje od sviju sjemena, ali kad uzraste, veće je od svega povrća, i bude drvo da ptice nebeske dolaze, i sjedaju na njegovijem granama.

33Drugu priču kaza im: carstvo je nebesko kao kvasac koji uzme žena i metne u tri kopanje brašna dok sve ne uskisne.

34Sve ovo u pričama govori Isus ljudima, i bez priče ništa ne govoraše im: 35Da se zbude što je rekao prorok govoreći: otvoriću u pričama usta svoja, kazaću sakriveno od postanja svijeta.

36Tada ostavi Isus ljude, i dođe u kuću. I pristupiše k njemu učenici njegovi govoreći: kaži nam priču o kukolju na njivi. 37A on odgovarajući reče im: koji sije dobro sjeme ono je sin čovječij; 38A njiva je svijet; a dobro sjeme sinovi su carstva, a kukolj sinovi su zla; 39A neprijatelj koji ga je posijao jest đavo; a žetva je pošljedak ovoga vijeka; a žeteoci su anđeli.

40Kako što se dakle kukolj sabira, i ognjem sažiže, tako će biti na pošljetku ovoga vijeka. 41Poslaće sin čovječij anđele svoje, i sabraće iz carstva njegova sve sablazni i koji čine bezakonje. 42I baciće ih u peć ognjenu: ondje će biti plač i škrgut zuba. 43Tada će se pravednici zasjati kao sunce u carstvu oca svojega. Ko ima uši da čuje neka čuje.

44Još je carstvo nebesko kao blago sakriveno u polju, koje našavši čovjek sakri i od radosti zato otide i sve što ima prodade i kupi polje ono. 45Još je carstvo nebesko kao čovjek trgovac koji traži dobra bisera, 46Pa kad nađe jedno mnogocjeno zrno bisera, otide i prodade sve što imaše i kupi ga.

47Još je carstvo nebesko kao mreža koja se baci u more i zagrabi od svake ruke ribe; 48Koja kad se napuni, izvukoše je na kraj, i sjedavši, izbraše dobre u sudove, a zle baciše napolje.

49Tako će biti na pošljetku vijeka: izići će anđeli i odlučiće zle od pravednijeh. 50I baciće ih u peć ognjenu: ondje će biti plač i škrgut zuba.

51Reče im Isus: razumjeste li ovo? Rekoše mu: da, Gospode. 52A on im reče: zato je svaki književnik koji se naučio carstvu nebeskome kao domaćin koji iznosi iz klijeti svoje novo i staro. 53I kad svrši Isus priče ove, otide odande.

54I došavši na postojbinu svoju, učaše ih po zbornicama njihovijem tako da mu se divljahu, i govorahu: otkud ovome premudrost ova i moći? 55Nije li ovo drvodjeljin sin? ne zove li se mati njegova Marija, i braća njegova Jakov, i Josija, i Simon, i Juda? 56I sestre njegove nijesu li sve kod nas? Otkud njemu ovo sve?

57I sablažnjavahu se o njega. A Isus reče im: nema proroka bez časti osim na postojbini svojoj i u domu svojemu. I ne stvori ondje čudesa mnogijeh za nevjerstvo njihovo.

58